Naša katedrala

Bilo mi je teško kad sam saznao da je naša katedrala stradala u potresu. Uvijek sam je doživljavao kao zajedničku majku svih vjernika. Nadam se da će odgovorni u Crkvi, ali i u državnim institucijama nači rješenja i mogućnosti za njezinu što skoriju obnovu kako bi mogla opet otvoriti vrata svojoj djeci. 

Za mene je katedrala uvijek bila mjesto na kojem sam se divila ljepoti umjetnosti preko koje, kao da sam mogla dotaknuti ono sveto i nedokučivo. Kad bih zastala u bio kojem dijelu katedrale uvijek je nešto privuklo moje misli i potaknulo me na molitvu. Na osobit način uvijek me privlačio kip sv. Josipa i grob bl. Alojzija Stepinca.

Katedrala je za mene uvijek bila simbol utočišta kamo sam dolazila moliti u vremenima zabrinutosti, ali i zahvaljivati u vremenima radosti. Posebno značenje za mene ima prisutnost bl. Alojzija Stepinca u Katedrali, koji je zaštitnik moje župe i moj najdraži svetac.

Sjećam se prvog susreta s Katedralom. Bilo je to početkom devedesetih godina u sklopu osnovnoškolskog izleta u Zagreb, glavni grad Hrvatske. Kada smo konačno stigli pred nju, zadivila me svojom visinom, a ulaskom u nju svojom prostranošću, snagom stupova i razigranošću svodova. No, u svoj toj snazi i ljepoti najvažnije mi je bilo vidjeti i pomoliti se na grobu velikog kardinala Stepinca o kojem mi je otac često govorio stavljajući preda me lik nepokolebljivog čovjeka jasnih načela i vrijednosti; vjernika, svećenika, domoljuba... Svjedoka vjere i života kojega čovjek treba slijediti želi li da mu život bude blagoslovljen. Upravo ta dimenzija naše Katedrale kao mjesta koje čuva blizinu velikih i svetih ljudi naše hrvatske povijesti mi je ono najljepše i najvažnije. Ona je poput "portala" koji omogućava čovjeku da zakorači u dimenziju Božjega, vječnoga...

Katedrala je bila prvo mjesto koje sam posjetila od kada sam se doselila u Zagreb. Tamo sam tražila utjehu i mir. Dolazila sam redovito na mise i strašno mi to nedostaje. Htjela sam donirati, makar malo jer želim biti dio obnove.