Aktualno

Felicijanova povelja - "krsni list" Zagrebačke nad/biskupije


Felicijanova povelja iz 1134. godine (D 1) jedna je od dvije najvažnije crkvene povelje koje čuva Riznica zagrebačke katedrale, a koja nam govori o osnivanju Zagrebačke nad/biskupije 1092.-1094. godine. Felicijanovu povelju iz 1134. godine nazivamo i KRSNIM LISTOM ZAGREBAČKE NADBISKUPIJE. Osim sažetih okolnosti o osnivanju Zagrebačke nad/biskupije, u Felicijanovoj povelji dokumentira se sveti Ladislav kao osnivač Zagrebačke biskupije sa svim svojim suradnicima i prvi puta se spominje ime Zagreb. 

U nastavku donosimo prijevod Felicijanove povelje (isprave) kojeg je načinio dr. A. Ivandija:
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen. 
 
Za vladanja plemenitog kralja Ladislava, a za uprave ostrogonskom crkvom primasa Ake, dok je bački nadbiskup bio Fabijan, vesprimski biskup Kuzma, a palatin župan Đula, šomođki župan Grab, - gore spomenuti kralj nadahnućem Božanske milosti, po savjetu ovih i ostalih plemića osnovao je Zagrebačku biskupiju, - da bi nime one, koje je zabluda idolatrije učinila stranima štovanju Boga, biskupska briga natrag privela na put istine. Dakle, za uklanjanje neznanja ovoga naroda pronašao je nekog Čeha, čovjeka časnog života, imenom Duha, kojega je ovoj crkvi odredio za pastira po svom kapelanu Fanciki koji je ovoj crkvi odredio i službenike iz šomođke i zaladske županije. Povrh toga drugi kapelan imenom Kupan dao je po nalogu istoga kralja toj crkvi žitelje Dubrave sa zemljom i šumom koja im pripada.

Pošto je prošlo podosta vremena, za vlade kralja Stjepana a za biskupovanja u toj crkvi spomenutoga Fancike, neki čovjek imenom Sudenja nanio je nepravdu crkvi u vezi sa spomenutom šumom. Biskup se na takovu nepravdu utekao (kralju) zaštiti kralja, koji je čitavu stvar povjerio ostrogonskom nadbiskupu Felicijanu da je riješi. Pošto se protivne stranke one crkve na određeni dan nisu odazvale niti određenu svotu prema zakonu zemlje nisu mogle podmiriti, spomenuta je šuma nadbiskupovom presudom po pristaldu imenom Izaku vraćena crkvi. I dok god je Fancika bio biskup ove crkve, nitko se nije usudio nanositi joj nikakvu nepravdu.

Kad je pak umro kralj Stjepan a pobožni Bela Božjom (pomoći) milošću sretno preuzeo vladalačko žezlo Panonije, negovom milošću je spomenuti Fancika premješten za bačkog nadbiksupa, a zagrebačkoj crkvi određen je za biskupa jeruzalemski kanonik Macilin. Treće godine njegova biskupovanja šumeđki župan Adilbraht, brat župana Kaladina, zajedno s Klanisom i njegovim bratom te Sudangom i mnogim drugim boljarima ove zemlje na varadinskoj sinodi u vrijeme biskupa Valterija obnoviše parnicu o spomenutoj šumi.

Na drugostepenom sudu biskupi, naime Fancika bački i Macilin zagrebački, salva episcopate dignitate za pravednu stvar svete crkve rekoše istinu. Od plemenitaša ove crkve, naime Barkis, Mahal, Dersihna pred svetim oltarom varadinske crkve u prisutnosti kanonika položiše prisegu u vrijeme ostrogonskog kanonika Augustina kao pristalda - što je učinjeno godine od utjelovljenja Gospodnjega 1134., epakte 23.VI. kalenda mjeseca maja. Nadbiskup - hoteći da njegova presuda bude trajno neopoziva dade im drugoga pristalda imenom Marcela, sina župana Gire, koji je uz pomoć prvoga pristalda, naime spomenutog Izaka, koji mu je pokazivao, obnovio pojedine međe i na taj način povratio šumu crkvi, da se bez biskupove dozvole nitko u njoj ne usuđuje ništa raditi bilo loveći, bilo iz nje što iznoseći ili u nju što puštajući. Svjedoci ovoj nadbiskupovoj presudi jesu prisjednici: Nikola njitranski biskup, Euzidinus župan od Saunice, Genril sin župana Andrije, Lovro sin Salomonov; kaonoici varadinske crkve Benedikt kustos, Opus dekan, Sebastijan. 

 
(Izvornik na koži, pečat otrgnut, iz nadbiskupskog arhiva.) 

 


 
Podijelite na: